UN Konvencija o pravima djeteta[1] jamči pravo djeteta da slobodno izrazi svoje mišljenje u svim postupcima u kojima se odlučuje o stvarima koje ga se izravno ili neizravno tiču. Države potpisnice Konvencije o pravima djeteta uključujući i Republiku Hrvatsku obvezale su se ozakoniti pravo djeteta na izražavanje mišljenja u svoje pravne sustave, kao i omogućiti ostvarivanje ovog prava u praksi.

Republika Hrvatska je zakonski uredila pravo djeteta da izrazi svoje mišljenje prije svega u Obiteljskom zakonu,^[2] te Pravilnikom o načinu pribavljanja mišljenja djeteta^[3], ali i u drugim propisima koji uređuju procedure u kojima se odlučuje o stvarima u vezi s djecom. Pravo djeteta da izrazi svoje mišljenje kako na međunarodnoj, tako i na nacionalnoj razini sadrži više segmenata: a) pravo djeteta da dobije odgovarajuće informacije, b) pravo djeteta da bude konzultirano i da izrazi svoje mišljenje, kao i c) pravo djeteta da bude obaviješteno o mogućim posljedicama koje bi nastale u skladu s tako iznesenim mišljenjem, te o mogućim posljedicama odluke nadležnog tijela. Pri ostvarivanju navedenog prava od posebnog je značaja djetetova dob i sposobnost razumijevanja, kao i opći zahtjev za zaštitu djetetove dobrobiti, u skladu s kojim se ovo pravo djeteta ne bi trebalo ostvarivati ako bi to štetilo njegovoj dobrobiti.

Pored specifičnog prava djeteta da izrazi svoje mišljenje, dijete jednako kao i svaka druga osoba uživa temeljno građansko pravo pristupa sudu i sudskom postupku što podrazumijeva i pravo djeteta na pravno zastupanje odnosno pravno savjetovanje.^[4] Dijete se može pojaviti u građanskim (obiteljskim), upravnim, kaznenim ili prekršajnim postupcima u raznim ulogama poput stranke, počinitelja kaznenog djela, žrtve ili svjedoka. Kad se pojavi u nekoj od navedenih procesnopravnih uloga dijete dolazi u kontakt s osobama različitih profesija: policijom, socijalnim radnicima, psiholozima, državnim odvjetnicima za mladež, odvjetnicima, sucima, posebnim skrbnicima, obiteljskim medijatorima i drugim osobama koje obavljaju različite poslove u pravosudnom sustavu i izvan njega.

Pravo djeteta da izrazi svoje mišljenje, kao i komunikacija s djetetom koje se nađe u nekoj od gore navedenih uloga u sudskom postupku (ili izvan njega) nije isto što i vještačenje koje služi utvrđivanju i razjašnjenju činjenica od strane stručnog vještaka. Dok je sudjelovanje djeteta u postupku u kojem se odlučuje o nekom njegovom pravu djetetovo pravo koje mu je sud dužan omogućiti, ako to ne bi bilo u suprotnosti s djetetovom dobrobiti, stručno mišljenje odnosno vještačenje je rezultat rada stručne osobe – vještaka koji služi stručnom razjašnjenju neke činjenice u pravilu po nalogu suda.^[5] Kad je u pitanju vještačenje okolnosti povezanih s djetetom tada se podrazumijeva da je osoba koja je ovlaštena izraditi stručno mišljenje educirana za stručnu komunikaciju s djetetom.

Međunarodne i europske organizacije posljednjih godina izrađuju i objavljuju tumačenja i smjernice u vezi s pravom djeteta da izrazi svoje mišljenje kao i o pravosuđu prilagođenom djeci ističući da stručnjaci, odnosno službene osobe koje imaju izravan kontakt s djecom trebaju biti osposobljeni za komunikaciju s djecom u svakoj dobnoj skupini i stupnju razvoja, kao i s djecom u situacijama kada su posebno ranjiva.

Stoga i stručnjaci koji u okviru hrvatskog pravosudnog sustava (ali i izvan njega) izravno kontaktiraju s djecom moraju biti stručno osposobljeni, prepoznati prava djeteta u vezi sa sudskim i drugim postupcima koji ih se tiču, specifičnosti pojedinih vrsta postupaka, te biti sposobni komunicirati s djetetom na njihovoj razini razumijevanja i sposobnosti komuniciranja, pri čemu trebaju koristiti jezik prilagođen djeci odnosno specifične tehnike razgovora s djetetom. Ključni elementi o kojima je potrebno voditi računa su dob, zrelost, intelekt, djetetovo emocionalno stanje, kao i o specifičnostima poput djetetovog invaliditeta, poteškoća u komunikaciji ili manipulacije djetetom od strane bliskih osoba.

Europskim Smjernicama o pravosuđu prilagođenom djeci, koje bi se trebale primijeniti i u hrvatskom pravnom sustavu i koje čine podlogu ovom programu stručnog usavršavanja, nalaže se obveza osposobljavanja stručnjaka koji dolaze u kontakt s djetetom u proširenju znanja o dječjoj psihologiji, komunikacijskim vještinama, korištenju jezika prilagođenog djeci, pravima djece te materijalnopravna i procesnopravna znanja u vezi s postupcima u kojima se pojavljuje dijete.

I nacionalno obiteljsko, kazneno i prekršajno zakonodavstvo izričito uređuju prava i dužnosti stručnjaka koji nastupaju u zaštiti (procesnih) prava djeteta, pri čemu se prepoznaje važnost njihove kontinuirane edukacije u ovome području. Između ostaloga, nacionalnom se regulativom, primjerice, jamči djetetu pravo na zastupanje od strane posebnog skrbnika (zastupnika) u određenim vrstama sudskih postupaka, a Zakon o centru za posebno skrbništvo^[6] izričito obvezuje posebne skrbnike na edukacije u području zaštite prava djece u postupcima pred sudovima i drugim tijelima, te propisuje da poseban skrbnik mora imati stručna znanja i vještine za komunikaciju s djetetom. Kao podzakonski akt, usvojen je i pravilnik^[7] kojim se propisuju edukacije, stručna znanja i vještine potrebne za komunikaciju s djetetom (i odraslom osobom) posebnog skrbnika te dodatna stručna znanja, vještine i kompetencije drugih stručnih radnika zaposlenih u Centru za posebno skrbništvo.

Iz svega navedenog može se zaključiti kako i međunarodna i europska regulativa, kao i nacionalna zakonska rješenja kojima je cilj omogućiti djetetu ostvarivanje njegovih procesnih prava zahtijevaju stručno interdisciplinarno usavršavanje u području zaštite procesnih prava djeteta i komunikacije s djetetom. Upravo je zbog specifičnih elemenata stjecanja praktičnih znanja u komunikaciji s djetetom, interdisciplinarnosti koja ujedinjuje s jedne strane, elemente prava (prava djeteta u obiteljskim sudskim i upravnim postupcima, prekršajnim i kaznenim postupcima, postupcima s prekograničnim elementom, prava djeteta migranata i azilanata), a s druge strane elemente psihologije i psihološke medicine (razvojna psihologija, komunikacija u radu s djecom, oblici komunikacije s ranjivim djetetom i djetetom nesklonima suradnji, prepoznavanje i pristup psihički traumatiziranom djetetu i djetetu izloženom visokokonfliktnom obiteljskom ili drugom okruženju), ovaj Program jedinstven u Hrvatskoj i široj regiji.

[1] Narodne novine – Međunarodni ugovori, 12/93, 20/97, 4/98, 13/98.

[2] Narodne novine, 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23.

[3] Pravilnik o načinu pribavljanja mišljenja djeteta, Narodne novine, 123/15.

[4] Članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Narodne novine- Međunarodni ugovori, 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17.

[5] Triva, S. i Dika, M., Građansko parnično procesno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2004., str. 527.

[6] Zakon o Centru za posebno skrbništvu, Narodne novine, 47/20.

[7] Pravilnik o edukacijama, stručnim znanjima i vještinama potrebnim za komunikaciju s djetetom i odraslom osobom pravnika s položenim pravosudnim ispitom te dodatnim stručnim znanjima, vještinama i kompetencijama socijalnog radnika, psihologa i socijalnog pedagoga zaposlenog u centru za posebno skrbništvo, Narodne novine, 2/21.