Opis Interdisciplinarnog programa stručnog usavršavanja u području zaštite procesnih prava djeteta i komunikacije s djetetom na ovoj internetskoj stranici je preuzet iz
"Elaborata Interdisciplinarnog programa stručnog usavršavanja u području zaštite procesnih prava djeteta i komunikacije s djetetom", kojeg je u lipnju 2014. godine izradila izv. prof. dr. sc. Branka Rešetar.
Pravnu podlogu ovom programu usmjerenom prema stjecanju dodatne kompetencije i usavršavanju u području zaštite procesnih prava djeteta i komunikacije s djetetom u pravosuđu čine UN Konvencija o pravima djeteta,[1] Europska konvencija o ostvarivanju prava djeteta[2], te u vezi s njima Opći komentar članka 12. Konvencije o pravima djeteta[3] te Smjernice Odbora ministara Vijeća Europe o pravosuđu prilagođenom djeci[4].
Konvencija o pravima djeteta jamči pravo djeteta da slobodno izrazi svoje mišljenje u svim postupcima u kojima se odlučuje o stvarima koje ga se izravno ili neizravno tiču. Države potpisnice Konvencije o pravima djeteta uključujući i Republiku Hrvatsku obvezale su se ozakoniti pravo djeteta na izražavanje mišljenja u svoje pravne sustave, kao i omogućiti ostvarivanje ovog prava u praksi.
Kao prvi korak u ispunjavanju međunarodne obveze preuzete Konvencijom o pravima djeteta Republika Hrvatska je zakonski uredila pravo djeteta da izrazi svoje mišljenje prije svega u Obiteljskom zakonu,[5] ali i u drugim propisima koji uređuju procedure u kojima se odlučuje o stvarima u vezi s djecom poput Zakona o sudovima za mladež.[6]
Pravo djeteta da izrazi svoje mišljenje kako na međunarodnoj, tako i na nacionalnoj razini sadrži više segmenata: a) pravo djeteta da dobije odgovarajuće informacije, b) pravo djeteta da bude konzultirano i da izrazi svoje mišljenje, kao i c) pravo djeteta da bude obaviješteno o mogućim posljedicama koje bi nastale u skladu s tako iznesenim mišljenjem, te o mogućim posljedicama odluke nadležnog tijela. Pri ostvarivanju navedenog prava od posebnog je značaja djetetova dob i sposobnost razumijevanja, kao i opći zahtjev za zaštitu djetetove dobrobiti, u skladu s kojim ovo pravo djeteta ne bi se trebalo ostvarivati ako bi to štetilo njegovoj dobrobiti.
Drugi korak u ispunjavanju međunarodne obveze Republike Hrvatske predstavlja stvarno omogućavanje ostvarivanja ovoga prava djeteta u praksi i to u građanskim, kaznenim te upravnim postupcima pred nadležnim tijelima. Naime, djeca se u pravosudnom sustavu pojavljuju pred različitim nadležnim tijelima, a određene službene osobe u kaznenim i prekršajnim postupcima s njima nužno uspostavljaju neposredan kontakt, poput policije, državnog odvjetnika, posebnog skrbnika, suca, socijalnog radnika, psihologa i slično. S druge strane postoje sudski postupci, poput postupka razvoda braka ili izdvajanja djeteta iz obitelji radi zaštite njegovog života i zdravlja, u kojima službene osobe ne uspostavljaju izravan kontakt s djetetom, niti mu omogućavaju da izrazi svoje mišljenje, što predstavlja povredu djetetovog prava na izražavanje mišljenja u postupcima koji ga se tiču.
Pored specifičnog prava djeteta da izrazi svoje mišljenje, dijete jednako kao i svaka druga osoba uživa temeljno građansko pravo pristupa sudu i sudskom postupku što podrazumijeva i pravo djeteta na pravno zastupanje odnosno pravno savjetovanje.[7] Tako se dijete može pojaviti u građanskim (obiteljskim), upravnim, kaznenim ili prekršajnim postupcima u raznim ulogama poput stranke, počinitelja kaznenog djela, žrtve ili svjedoka. Kad se pojavi u nekoj od navedenih procesnopravnih uloga dijete dolazi u kontakt s osobama različitih profesija: policijom, socijalnim radnicima, psiholozima, državnim odvjetnicima za mladež, odvjetnicima, sucima, posebnim skrbnicima, obiteljskim medijatorima i drugim osobama koje obavljaju različite poslove u pravosudnom sustavu i izvan njega.
Međunarodne i europske organizacije posljednjih godina izrađuju i objavljuju tumačenja i smjernice u vezi s pravom djeteta da izrazi svoje mišljenje kao i o pravosuđu prilagođenom djeci ističući da stručnjaci, odnosno službene osobe koje imaju izravan kontakt s djecom trebaju biti osposobljeni za komunikaciju s djecom u svakoj dobnoj skupini i stupnju razvoja, kao i s djecom u situacijama kad su posebno ranjiva.
Stoga i stručnjaci koji u okviru hrvatskog pravosudnog sustava (ali i izvan njega) izravno kontaktiraju s djecom moraju biti stručno osposobljeni, prepoznati prava djeteta u vezi sa sudskim i drugim postupcima koji ih se tiču, specifičnosti pojedinih vrsta postupaka, te biti sposobni komunicirati s djetetom na njihovoj razini razumijevanja. Način na koji komuniciraju s djetetom mora biti prilagođen djetetovoj mogućnosti razumijevanja i sposobnosti komuniciranja, pri čemu trebaju koristiti jezik prilagođen dječjoj dobi i sposobnosti komuniciranja u smislu specifičnih tehnika razgovora s djetetom. Ključni elementi o kojima je potrebno voditi računa su dob, zrelost, intelekt, djetetovo emocionalno stanje, kao i o specifičnosti poput djetetovog invaliditeta, poteškoća u komunikaciji ili manipulacije djetetom od strane bliskih osoba.
Europskim Smjernicama o pravosuđu prilagođenom djeci, koje bi se trebale primijeniti i u hrvatskom pravnom sustavu i koje čine podlogu ovom programu stručnog usavršavanja, nalaže se obveza osposobljavanja stručnjaka koji dolaze u kontakt s djetetom u proširenju znanja o dječjoj psihologiji komunikacijskim vještinama, korištenju jezika prilagođenog djeci, pravima djece te materijalnopravna i procesnopravna znanja u vezi s postupcima u kojima se pojavljuje dijete.
Upravo zbog specifičnih elemenata stjecanja praktičnih znanja u komunikaciji s djetetom, ovaj „Interdisciplinarni program stručnog usavršavanja u području zaštite procesnih prava djeteta i komunikacije s djetetom“ jedinstven je u Hrvatskoj i široj regiji.
[1] Narodne novine – Međunarodni ugovori br. 12/1993.
[2] Narodne novine- Međunarodni ugovori br. 1/2010.
[3] General Comment No. 12 (2009), The right of the child to be heard, Committee on the rights of the child.
[4] Guidelines of the Committee of Ministers of the Council of Europe on child-friendly justice (2010).
[5] Narodne novine br. 75/14 i 83/14.
[6] Narodne novine br. 84/2011.
[7] Članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, NN-MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10.
