ZAKLJUČCI


POAM

Sažetak glavnih pitanja koja su postavljena i zaključaka koji su doneseni na radionicama održanim 4. lipnja 2019. u Zagrebu i 6. lipnja 2019. u Osijeku

- Svrha radionica bila je uspostaviti komunikaciju i dijalog među relevantnim dionicima koji bi potencijalno mogli koristiti zakonski okvir koji uređuje zaštitne mjere (tijela odgovorna za postupanje i provedbu mjera, prepoznavanje mjera i suradnja između sudova, središnjih vlasti, policijskih uprava i ostalih dionika).

- Sudionici su pažljivo izabrani, istraživački tim pripremio je tri PowerPoint prezentacije, dva simulacijska predmeta za raspravu, više predmeta koje su riješili tijela Hrvatske državne vlasti (koje se odnose ili na zaštitu u slučaju nasilja u obitelji ili na otmicu djece).

- Europski pravni okvir koji obuhvaća slučajeve otmice djece koji uključuju sumnju o obiteljskom nasilju, vrlo je složen. Predmetno pravno pitanje uređeno je različitim pravnim izvorima, pri čemu je prvenstveni cilj uvođenje europskog paketa mjera zaštite i otmice djece (Uredba o zaštitnim mjerama, Direktiva o europskom nalogu za zaštitu, Uredba Bruxelles IIbis, Haška konvencija iz 1980., Haška konvencija iz 1996.) u nacionalni kontekst pravnih pravila koja uređuju sva relevantna područja (obiteljsko nasilje kao prekršajno/kazneno djelo, otmica djece, zaštitne mjere, međunarodno privatno pravo).

Pravni izvori i pravni lijekovi dostupni tijelima Hrvatske vlasti (kazneni sudovi/prekršajni sudovi/građanski sudovi)

Istraživački tim prvi je predstavio mozaik pravnih izvora i pravnih lijekova u postupcima pred KAZNENIM/PREKRŠAJNIM SUDOVIMA

- U Hrvatskoj potrebno je razlikovati pravno uređenje obiteljskog nasilja kao prekršajnog odnosno kaznenog djela

  1. Nasilje u obitelji kao prekršajno djelo: zaštita, mjere i druga prava žrtava propisani su Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj:70/2017)
  2. Nasilje u obitelji kao kazneno djelo: sigurnosne mjere i mjere opreza propisane su Kaznenim zakonom („Narodne novine“, broj: 125/2011, 144/2012, 56/2015, 61/2015, 101/2017 i 118/2018)
  3. U slučaju obiteljskog nasilja koje se može podvest pod biće prekršajnog djela i provesti prekršajni postupak, postupak se vodi pred općinskim prekršajnim sudom. U postupku ovlašteni tužitelj mjesno je nadležno općinsko državno odvjetništvo i mjesno nadležna policijska postaja, uz obveznu obavijest mjesno nadležnom centru za socijalnu skrb, radi njihova daljnjeg postupanja izvan prekršajnog postupka. Dok se u slučaju kada se počinjeno djelo može podvesti pod biće kaznenog djela postupak se vodi pred Općinskim kaznenim sudom ili Županijskim sudom kada je zaprijećena kazna zatvora više od 12 godina. Ako su nasilje u obitelji počinili maloljetnici u dobi od 14 do 18 godina ili punoljetna osoba od 18 do 23 godine, na njih se primjenjuje Zakon o sudovima za mladež („Narodne novine", broj: 84/2011, 143/2012, 148/2013 i 56/2015). U predmetnim postupcima sudjeluju općinski/županijski državni odvjetnik za maloljetnike i/ili maloljetnički policijski službenik (ovisno radi li se o kaznenom ili prekršajnom djelu), a centar za socijalnu skrb dužan je sudjelovati u neovisno radi li se o kaznenom ili prekršajnom postupku.

U članku 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisano je šest vrsta obiteljskog nasilja, a člancima 13., 16. i 17. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisane su četiri zaštitne mjere od kojih su zabrana približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji te udaljenje iz zajedničkog kućanstva istovjetne zaštitnim mjerama iz članka 5. Direktive 2011/99/EU i članka 3. točke 1. Uredbe 606/2013.

Glavom XXVIII. Kaznenog zakona Republike Hrvatske - Kaznena djela protiv braka, obitelji i djece (djela obuhvaćena člancima 169. do 179.) uređuju se pojavni oblici kaznenih djela obiteljskog nasilja, dok je člankom 65. Kaznenog zakona propisano devet sigurnosnih mjera od kojih su dvije istovjetne mjerama zaštite prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, a koje u suštini odgovaraju mjerama iz članka 5. Direktive 2011/99/EZ i članka 3. točke 1. Uredbe 606/2013.

Svrha mjera zaštite je zaštita od prekršajnog/kaznenog djela koje može ugroziti život, psihički, fizički ili seksualni integritet, dostojanstvo osobe te osobnu slobodu.

Mjere uređene Direktivom 2011/99/EZ su:

- mjere opreza (tijekom kaznenog postupka),

- posebne obveze (nakon presude ili alternativne sankcije).

Mjere opreza (uređene člancima 98. - 101. Zakonika o kaznenom postupku („Narodne novine", broj: 152/2008, 76/2009, 80/2011, 121/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014 i 70/2017))  u značajnoj mjeri odgovaraju zaštitnim mjerama predviđenim u Direktivi:

- posjet određenom mjestu ili području,

- približavanje određenoj osobi,

- uspostavljanje ili održavanje veze s određenom osobom,

- proganjanje ili uznemiravanje žrtve ili drugih osoba.

Mjere opreza ne smiju ograničiti pravo okrivljenika na vlastiti dom i pravo na nesmetane odnose s članovima kućanstva, supružnikom ili izvanbračnim partnerom, roditeljima, djecom, posvojenikom ili posvojiteljem, osim ako se postupak vodi za kazneno djelo počinjeno na štetu nekih od navedenih osoba. Mjeru opreza predlaže Općinsko državno odvjetništvo/Županijsko državno odvjetništvo i može se naložiti prije pokretanja kaznenog postupka i tijekom kaznenog postupka.

Zaštitna mjera može se izreći prije formalnog pokretanja postupka, na prijedlog žrtve ili općinskog državnog odvjetništva ili policijske postaje, a policijska postaju izdaje a o istoj odlučuje Općinski prekršajni sud u roku od 24 sata od podnošenja prijedlog, a nakon osobnog saslušanja žrtve i osobe protiv koje se predlaže mjera. Zaštitne mjere mogu se odrediti na mjesec do dvije godine.

Istraživački tim je predstavio mozaik pravnih izvora i lijekova u postupcima pred građanskim sudovima

- zaštitne mjere koje bi odgovarale paketu mjera zaštitnih mjera EU, a odnose se na nasilje u obitelji, ne mogu se donijeti u postupcima pred građanskim sudovima

- druge zaštite mjere djeteta i odrasle osobe mogu se predložiti u postupcima pred građanskim sudovima

- napomena: u predmetima međunarodne otmice djece postupak se provodi isključivo pred građanskim sudom

Pravni izvori predstavljeni u smislu mogućih mjera zaštite u građanskim postupcima;

  • u vezi s djetetom (Haška konvencija o otmici djece, Haška konvencija iz 1996., Uredba Brussels IIbis)
  • u odnosu na odraslu osobu (hrvatski ZMPP)
  • u odnosu na oboje, u postupku otmice djece hrvatski Zakon o provedbi Konvencije o građanskopravnim vidovima međunarodne otmice djece 2018.

Sudionici radionice pozvani su da razgovaraju o mogućoj primjeni i mogućnosti EU zakonskog pravnog okvira koji uređuje zaštitne mjere, koji bi mogle biti upotrijebljene u vezi s otmicom djece prouzročene obiteljskim nasiljem

Istraživački tim simulirao je dva scenarija otmice djece kako bi potaknuo daljnju raspravu.

  • Majka je otela dijete i pobjegla u Hrvatsku. U oba scenarija majka tvrdi da je bila / je žrtva obiteljskog nasilja, ali
    • u prvom scenariju
  • počinitelj je prisutan u Hrvatskoj (ostavljeni roditelj mora sudjelovati u postupku obiteljske medijacije i drugim pokušajima dobrovoljnog povratka djeteta; sudjeluje u sudskom postupku, možda ima kontakte i susrete s djetetom)
  • postoji opasnost za žrtvu obiteljskog nasilja
  • majka traži zaštitu u nacionalnom postupku (kasnije bi mogla zatražiti od istog suda da izda potvrdu u skladu s Uredbom 606/2013, što znači da će je zaštitna mjera slijediti u postupku povrata u zemlju prebivališta)
  • je li općinskom prekršajnom sudu potreban dokaz o nasilju u obitelji?
  • u drugom scenariju
  • majka u postupku povratka podnosi prigovor protiv nasilja u obitelji
    • navodni počinitelj nije prisutan u Hrvatskoj (saslušan je putem videokonferencija, bez komunikacije i kontakta s djetetom)
    • majka tvrdi da je njezina sigurnost ugrožena u slučaju da joj se naloži povratak (vraća se s djetetom), a poseban sud za otmicu djece mora raspraviti i preispitati zaštitu majke
  • Da li je za očekivati da je ona zaštićena u tuzemnom postupku (kao u prvom scenariju), pa ju zaštitna mjera prati kad ode u inozemstvo?
  • Da li je prilično očekivano da specijalizirani sud za otmice koristi moguće tradicionalne ZMPP pravne lijekove za otmice (čl. 11. st. 4. Uredbe Brussels IIbis) i zahtijeva zaštitu u državi članici uobičajenog boravka djeteta
  • Može li se očekivati da će sudovi uobičajenog boravka djeteta, na zahtjev inozemnog suda, izreći mjeru zaštite, ako nasilje nikad nije prijavljeno u vrijeme kada je obitelj živjela na području mjesne nadležnosti inozemnog suda !?

RASPRAVA

Rasprava se temeljila na prezentacijama pravnog okvira i dostupnoj analizi sudske prakse. Prethodno istraživanje i razgovor s sudionicima radionice potvrdili su naše navode da je u praksi provedba Uredbe o zaštitnim mjerama i Europske direktive o nalogu za zaštitu na hrvatskim sudovima i policijskim postajama vrlo rijetka. Stoga se rasprava usredotočila na funkcioniranje mjera zaštite preko granice, što je testirano kao zasebno pitanje, a zatim stavljeno u kontekst otmice.

U razgovoru s dionicima koji sudjeluju u radionicama postavljeno je nekoliko pitanja. Oni su ovdje grupirani u posebna međusobno povezana pitanja.

  • Sudionici koji sudjeluju u postupcima radi počinjenog prekršajnog djela, nakon što su saslušali relevantni pravni okvir (koji im ranije nije bio poznat) izrazili su svoje mišljenje o mogućim situacijama u kojima se može postupiti po pravnoj stečevini EU-a. Jedna od njih bi mogla biti situacija kada općinski prekršajni sud izrekne mjeru opreza zabrane pristupa, u postupku obiteljskog nasilja počinjenog na teritoriju Republike Hrvatske. Preciznije, to bi mogla biti situacija u kojoj je nasilje nad žrtvom stranog državljanstva / boravišta / prebivališta počinjeno u nazočnosti djeteta i presuđeno kao prekršajno djelo. Ovaj hipotetski slučaj istaknut je kao primjer u kojem europska zaštitna mjera treba pratiti žrtvu kada se ona vrati u domovinu. Neki su se sudionici zapravo suočili s takvim scenarijem, ali EU Uredba nije korištena.
  • predmeti koji su vođeni radi obiteljskog nasilja i, riješeni pred hrvatskim sudovima, u velikoj većini su isključivo su tuzemni, odnosno ne sadrže prekogranične elemente;
  • bilo je slučajeva roditeljske otmice djeteta (nacionalnih i međunarodnih) u kojima su tražene intervencije kaznenih sudova u pogledu izdavanja mjera;
  • najčešće izdana mjera je nalog o ograničenju;
  • primjeri mjera opreza mogu se naći u praksi, ali ne i u slučajevima otmice djece;
  • postoji samo jedan dostupni primjer priznavanja europskog naloga za zaštitu koji je izdalo slovensko pravosudno tijelo, ali ne i u slučaju otmice djece;
  • koliko znamo, u Hrvatskoj do sada nisu donesene mjere opreza u skladu s Direktivom.

Tijekom rasprave između sudionika radionica i istraživačkog tima došlo se do slijedećih zaključaka i problemskih pitanja:

  1. Izostanak komunikacije općinskih građanskih sudova i općinskih prekršajnih sudova.
    • Općinski građanski sudovi nisu upoznati s činjenicom da li prekršajni postupak traje ili je zaključen protiv pojedinog počinitelja i/ili da li je izrečena zaštitna mjera
    • Problem postaje još složeniji nedavnom koncentracijom stvarne nadležnosti za postupke radi otmice djece samo na Općinski građanski sud u Zagrebu.
    • Postoji neformalna praksa općinskih prekršajnih sudova u obliku dostave izrečenih zaštitnih mjere u prekršajnom postupku općinskim građanskim sudovima,
    • Među sudionicima bilo je postavljeno pitanje da li je u takvoj situaciji sudac općinskog prekršajnog suda trebao izvijestiti nadležni centar za socijalnu skrb.
    • Trebalo je uvesti neki formalni oblik komunikacije.
    • Poboljšanje komunikacije između općinskih građanskih sudova i općinskih prekršajnih sudova očekuje se spajanjem elektronskog upisnika predmeta u jedinstven elektronski upisnik predmeta u obliku programskog rješenja nadogradnje sadašnjeg Espisa
  2. U vezi s otmicama djece, sudionici su zagovarali moguću izmjenu zakonskog okvira, kako bi se općinskom građanskom sudu omogućilo izricanje zaštitne mjere. Za izricanje mjera zaštite nije uvijek potrebno pokrenuti kazneni ili prekršajni postupak.
  3. Majke koje otmu dijete iz Hrvatske često ne vjeruju u sustav sudske zaštite i ne prijavljuju činjenicu obiteljskog nasilja / ne traže medicinsku pomoć ili bilo koji oblik formalne zaštite. U takvom scenariju dokaz obiteljskog nasilja postaje težak, probatio diabolica, tako da je teško ili čak nemoguće dokazati prekršajno djelo.
  4. Rasprava o radionici otvorila je pitanje je li Hrvatska u potpunosti primijenila Uredbu 606/2013.
    • U dijalogu između dionika utvrđeno da je Republika Hrvatska, dostavljanjem podataka Europskom pravosudnom atlasu u građanskim stvarima, izjavila da građanskopravni sustav Republike Hrvatske ne pruža mogućnost izricanja zaštitnih mjera kako je opisano i definirano u Uredba. Naime, iz toga proizlazi da se u parnicama u obiteljskopravne naravi u nacionalnom sustavu pravilno primjenjuje Obiteljski zakon, koji se u području izricanja zaštitnih mjera odnosi na zakon Lex specialis Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, koji predviđa provođenje prekršajnog postupka pred općinskim prekršajnim sudovima.
  • Problem izdavanja potvrda u skladu s Uredbom 606/2013 je iskazan, jer je Hrvatska u Europskom pravosudnom atlasu u građanskim stvarima navela da u građanskim stvarima nije moguće izdati potvrdu jer ne postoji "tijelo za izdavanje" (članak 4. stavak 4.), Iako Uredba jasno propisuje obvezu autonomnog tumačenja „tijela za izdavanje“ i da nacionalni sustav može pripadati bilo civilnom, kaznenom ili upravnom pravosudnom tijelu (uvodna izjava 10.). Dakle, u skladu s obvezom utvrđenom člankom 18. Uredbe 606/2013, Hrvatska nije to pravilno propisala.
  • Prethodno navedeno, Hrvatska je sukladno s Uredbom Komisije (EU) br. 939/2014 od 2. rujna 2014. dužna uvesti certifikat iz članaka 5. i 14. Uredbe (EU) br. 606/2013 EP i EZ u odgovarajućim obrascima predviđaju da hrvatske vlasti mogu izdati potvrdu (vidjeti Obrazac I i II oblik).
  • Pitanje zauzimanja takvog stava nadležnih tijela Hrvatske tijekom razmjene prijedloga i ideja tijekom radionici dovelo je do zaključka obvezne izravne primjene Uredbe koja izostavlja primjenu prava EU kao posljedicu da građani u Hrvatska ne postiže istu razinu zaštite kao u ostatku EU.
  • Prilagođavanje pravosudnog sustava o prihvaćanju autonomnog tumačenja pravne stečevine EU.
  1. Što se tiče mjera građanskog prava, razrađena je primjena nedavno usvojenog hrvatskog provedbenog zakonodavstva o otmici djece. Zakon o provedbi Haške konvencije o građanskim aspektima međunarodne otmice djece (Narodne novine 99/2018) propisuje člankom 20. stavkom 4. točkom 4. da sud koji odluči u postupku povratka može izreći zaštitnu mjeru. Takva se mjera može izdati na prijedlog stranaka, centra za socijalnu skrb ili po službenoj dužnosti. Svrha zaštitne mjere je najbolji interes i dobrobiti djeteta, kako bi se osigurao povratak djeteta i ostvarivanje prava na osobni kontakt. Sud može odrediti potrebne mjere i radi donošenja mjere obveze javljanja policiji tijekom razdoblja kontakata prema odluci suda, ako postoji opravdan razlog da bi osoba koja ima pravo na osobni kontakt s djetetom mogla zloupotrijebiti pravo na osobni kontakt. Sudionici diskusije zagovarali su široko tumačenje ove odredbe. Ako se koristi široka interpretacija ove odredbe, ona može uključivati ​​i zaštitu osobe koja je bila žrtva obiteljskog nasilja.
  2. Jamstva predviđena u čl. 11/4 Uredbe Brussels IIbis također su provedene odredbom čl. 21. Zakona o provedbi Haške konvencije. Postavljeno pitanje je dokaz navodnog nasilja - koji je dovoljan dokaz da sudac koji se bavi postupkom povratka zahtijeva takvu mjeru? Sudionici su također sumnjali da li u slučaju primjene obrnutog scenarija, i druga država članica EU zatraži izricanja zaštitne mjere pri izradi iste (u skladu s člankom 11. stavkom 4., kao preduvjetom da naloži povratak djeteta), da li bi Općinski prekršajni sud kao nadležno pravosudno tijelo za provedbu Direktive htio izdati zaštitnu mjeru ukoliko nasilje nije proveden postupak radi počinjenja kaznenog djela?
  3. Sudionici iz Ministarstva unutarnjih poslova navode da policija u svom informacijskom sustavu ima evidenciju o izdanim sigurnosnim mjerama i zaštitnim mjerama. Svaka takva mjera koja se izda mora biti vidljiva u sustavu. Kad stranka protiv koje je izrečena mjera napusti teritorij Republike Hrvatske, sustav automatski označava da je osoba otišla u inozemstvo (sustav granične provjere). Istovremeno se policijska suradnja u državama članicama EU poboljšala potpisivanjem Schengenskog sporazuma, a Hrvatska je potpisnica istoga. Samim time Hrvatska je uključena u upotrebu Schengenskog informacijskog sustava (akronim SIS) i Schengenskog informacijskog sustava druge generacije (akronim SIS II) putem Ureda za obradu zahtjeva za dodatnim informacijama o nacionalnom unosu (akronim S.I.R.e.N.E.). Kroz ovu suradnju mogu se dijeliti podaci o svim oblicima izrečenih  zaštitnih mjera na razini EU.