Konvencija UN-a o pravima djeteta [1] jamči pravo djeteta da slobodno izrazi svoje mišljenje u svim postupcima u kojima se odlučuje o stvarima koje ga se izravno ili neizravno tiču. Države potpisnice Konvencije o pravima djeteta uključujući i Republiku Hrvatsku obvezale su se ozakoniti pravo djeteta na izražavanje mišljenja u svoje pravne sustave, kao i omogućiti ostvarivanje ovog prava u praksi.

Republika Hrvatska je zakonski uredila pravo djeteta da izrazi svoje mišljenje prije svega u Obiteljskom zakonu [2], te Pravilnikom o načinu pribavljanja mišljenja djeteta [3], ali i u drugim propisima koji uređuju procedure u kojima se odlučuje o stvarima u vezi s djecom. Pravo djeteta da izrazi svoje mišljenje kako na međunarodnoj, tako i na nacionalnoj razini sadrži više segmenata: a) pravo djeteta da dobije odgovarajuće informacije, b) pravo djeteta da bude konzultirano i da izrazi svoje mišljenje, kao i c) pravo djeteta da bude obaviješteno o mogućim posljedicama koje bi nastale u skladu s tako iznesenim mišljenjem, te o mogućim posljedicama odluke nadležnog tijela. Pri ostvarivanju navedenog prava od posebnog je značaja djetetova dob i sposobnost razumijevanja, kao i opći zahtjev za zaštitu djetetove dobrobiti, u skladu s kojim se ovo pravo djeteta ne bi trebalo ostvarivati ako bi to štetilo njegovoj dobrobiti.

Pored specifičnog prava djeteta da izrazi svoje mišljenje, dijete jednako kao i svaka druga osoba uživa temeljno građansko pravo pristupa sudu i sudskom postupku što podrazumijeva i pravo djeteta na pravno zastupanje odnosno pravno savjetovanje.[4] Dijete se može pojaviti u građanskim (obiteljskim), upravnim, kaznenim ili prekršajnim postupcima u raznim ulogama poput stranke, počinitelja kaznenog djela, žrtve ili svjedoka. Kad se pojavi u nekoj od navedenih procesnopravnih uloga dijete dolazi u kontakt s osobama različitih profesija: policijom, socijalnim radnicima, psiholozima, državnim odvjetnicima za mladež, odvjetnicima, sucima, posebnim skrbnicima, obiteljskim medijatorima i drugim osobama koje obavljaju različite poslove u pravosudnom sustavu i izvan njega.

Pravo djeteta da izrazi svoje mišljenje, kao i komunikacija s djetetom koje se nađe u nekoj od gore navedenih uloga u sudskom postupku (ili izvan njega) nije isto što i vještačenje koje služi utvrđivanju i razjašnjenju činjenica od strane stručnog vještaka. Dok je sudjelovanje djeteta u postupku u kojem se odlučuje o nekom njegovom pravu djetetovo pravo koje mu je sud dužan omogućiti, ako to ne bi bilo u suprotnosti s djetetovom dobrobiti, stručno mišljenje odnosno vještačenje je rezultat rada stručne osobe – vještaka koji služi stručnom razjašnjenju neke činjenice u pravilu po nalogu suda.[5] Kada je u pitanju vještačenje okolnosti povezanih s djetetom tada se podrazumijeva da je osoba koja je ovlaštena izraditi stručno mišljenje educirana za stručnu komunikaciju s djetetom.

Međunarodne i europske organizacije posljednjih godina izrađuju i objavljuju tumačenja i smjernice u vezi s pravom djeteta da izrazi svoje mišljenje kao i o pravosuđu prilagođenom djeci ističući da stručnjaci, odnosno službene osobe koje imaju izravan kontakt s djecom trebaju biti osposobljeni za komunikaciju s djecom u svakoj dobnoj skupini i stupnju razvoja, kao i s djecom u situacijama kada su posebno ranjiva.

Stoga i stručnjaci koji u okviru hrvatskog pravosudnog sustava (ali i izvan njega) izravno kontaktiraju s djecom moraju biti stručno osposobljeni, prepoznati prava djeteta u vezi sa sudskim i drugim postupcima koji ih se tiču, specifičnosti pojedinih vrsta postupaka, te biti sposobni komunicirati s djetetom na njihovoj razini razumijevanja i sposobnosti komuniciranja, pri čemu trebaju koristiti jezik prilagođen djeci odnosno specifične tehnike razgovora s djetetom. Ključni elementi o kojima je potrebno voditi računa su dob, zrelost, intelekt, djetetovo emocionalno stanje, kao i o specifičnostima poput djetetovog invaliditeta, poteškoća u komunikaciji ili manipulacije djetetom od strane bliskih osoba.

Europskim Smjernicama o pravosuđu prilagođenom djeci, koje bi se trebale primijeniti i u hrvatskom pravnom sustavu i koje čine podlogu ovom programu stručnog usavršavanja, nalaže se obveza osposobljavanja stručnjaka koji dolaze u kontakt s djetetom u proširenju znanja o dječjoj psihologiji, komunikacijskim vještinama, korištenju jezika prilagođenog djeci, pravima djece te materijalnopravna i procesnopravna znanja u vezi s postupcima u kojima se pojavljuje dijete.

I nacionalno obiteljsko, kazneno i prekršajno zakonodavstvo izričito uređuju prava i dužnosti stručnjaka koji nastupaju u zaštiti (procesnih) prava djeteta, pri čemu se prepoznaje važnost njihove kontinuirane edukacije u ovome području. Između ostaloga, nacionalnom se regulativom, primjerice, jamči djetetu pravo na zastupanje od strane posebnog skrbnika (zastupnika) u određenim vrstama sudskih postupaka, a Zakon o centru za posebno skrbništvo [6] izričito obvezuje posebne skrbnike na edukacije u području zaštite prava djece u postupcima pred sudovima i drugim tijelima, te propisuje da poseban skrbnik mora imati stručna znanja i vještine za komunikaciju s djetetom. Kao podzakonski akt, usvojen je i Pravilnik [7] kojim se propisuju edukacije, stručna znanja i vještine potrebne za komunikaciju s djetetom (i odraslom osobom) posebnog skrbnika te dodatna stručna znanja, vještine i kompetencije drugih stručnih radnika zaposlenih u Centru za posebno skrbništvo.

Iz svega navedenog može se zaključiti kako i međunarodna i europska regulativa, kao i nacionalna zakonska rješenja kojima je cilj omogućiti djetetu ostvarivanje njegovih procesnih prava zahtijevaju stručno interdisciplinarno usavršavanje u području zaštite procesnih prava djeteta i komunikacije s djetetom. Upravo je zbog specifičnih elemenata stjecanja praktičnih znanja u komunikaciji s djetetom, interdisciplinarnosti koja ujedinjuje s jedne strane, elemente prava (prava djeteta u obiteljskim sudskim i upravnim postupcima, prekršajnim i kaznenim postupcima, postupcima s prekograničnim elementom, prava djeteta migranata i azilanata), a s druge strane elemente psihologije i psihološke medicine (razvojna psihologija, komunikacija u radu s djecom, oblici komunikacije s ranjivim djetetom i djetetom nesklonima suradnji, prepoznavanje i pristup psihički traumatiziranom djetetu i djetetu izloženom visokokonfliktnom obiteljskom ili drugom okruženju), ovaj Program jedinstven u Hrvatskoj i široj regiji.

[1] Narodne novine – Međunarodni ugovori, 12/93, 20/97, 4/98, 13/98.

[2] Narodne novine, 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23.

[3] Pravilnik o načinu pribavljanja mišljenja djeteta, Narodne novine, 123/15.

[4] Članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Narodne novine- Međunarodni ugovori, 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17.

[5] Triva, S. i Dika, M., Građansko parnično procesno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2004., str. 527.

[6] Zakon o Centru za posebno skrbništvu, Narodne novine, 47/20.

[7] Pravilnik o edukacijama, stručnim znanjima i vještinama potrebnim za komunikaciju s djetetom i odraslom osobom pravnika s položenim pravosudnim ispitom te dodatnim stručnim znanjima, vještinama i kompetencijama socijalnog radnika, psihologa i socijalnog pedagoga zaposlenog u centru za posebno skrbništvo, Narodne novine, 2/21.

The UN Convention on the Rights of the Child [1] guarantees the right of the child to freely express his or her views in all proceedings in which decisions are made on matters that directly or indirectly affect him or her. States parties to the Convention on the Rights of the Child, including the Republic of Croatia, have committed to enshrining the right of the child to express his or her opinion in their legal systems, as well as to enabling the realization of this right in practice.

The Republic of Croatia has legally regulated the right of a child to express his or her opinion, primarily in the Family Law Act [2] and the Regulation on the Manner of Obtaining the Opinion of a Child [3], but also in other regulations governing the procedures in which decisions are made on matters related to children. The right of the child to express his or her opinion, both at the international and national levels, consists of several segments: a) the right of the child to receive appropriate information, b) the right of the child to be consulted and to express his or her opinion, as well as c) the right of the child to be informed of the possible consequences that would arise in accordance with the opinion thus expressed, and of the possible consequences of the decision of the competent authority. In exercising this right, the child’s age and capacity for understanding are of particular importance, as is the general requirement for the protection of the child’s well-being, according to which this right of the child should not be exercised if it would harm his or her well-being.

In addition to the specific right of a child to express his or her opinion, a child, like any other person, enjoys the fundamental civil right of access to court and judicial proceedings, which also includes the child’s right to legal representation or legal advice.[4] A child may appear in civil (family), administrative, criminal or misdemeanor proceedings in various roles such as a party, perpetrator, victim or witness. When appearing in any of the above procedural legal roles, a child comes into contact with persons from various professions: police, social workers, psychologists, state juvenile prosecutors, lawyers, judges, special guardians, family mediators, and other persons who perform various tasks in and outside the judicial system. The right of a child to express his or her opinion, as well as communication with a child who finds himself or herself in one of the above-mentioned roles in court proceedings (or outside of them), is not the same as an expert opinion that serves to establish and clarify facts by a professional expert. While the participation of a child in a procedure in which a decision is made about one of his or her rights is a child’s right that the court is obliged to provide, if this would not be contrary to the child’s well-being, an expert opinion or expert report is the result of the work of a professional person – an expert who serves to clarify a fact, usually by order of the court.[5] When it comes to expert assessment of circumstances related to a child, it is understood that the person authorized to prepare an expert opinion is trained in professional communication with the child.

In recent years, international and European organizations have been developing and publishing interpretations and guidelines regarding the right of the child to express his or her opinion as well as child-friendly justice, emphasizing that professionals, or officials who have direct contact with children, should be trained to communicate with children in every age group and stage of development, as well as with children in situations where they are particularly vulnerable.

Therefore, experts who directly contact children within the Croatian judicial system (but also outside it) must be professionally trained, recognize the rights of the child in relation to court and other proceedings that concern them, the specificities of certain types of proceedings, and be able to communicate with the child at their level of understanding and communication skills, using language adapted to children, i.e. specific techniques for talking with the child. Key elements to consider include age, maturity, intellect, the child’s emotional state, as well as specifics such as the child’s disability, communication difficulties, or manipulation of the child by close persons.

The European Guidelines on Child-Friendly Justice, which should also be applied in the Croatian legal system and which form the basis of this professional development program, impose an obligation to train professionals who come into contact with children in expanding their knowledge of child psychology, communication skills, the use of child-friendly language, children’s rights, and substantive and procedural law knowledge related to proceedings in which a child appears.

National family, criminal, and misdemeanor legislation explicitly regulates the rights and duties of professionals involved in the protection of the (procedural) rights of the child, recognizing the importance of their continuous education in this area. Among other things, national regulations, for example, guarantee a child the right to representation by a special guardian (representative) in certain types of court proceedings, and the Act on the Center for Special Guardianship [6] expressly obliges special guardians to receive training in the area of protecting children’s rights in proceedings before courts and other bodies, and stipulates that a special guardian must have professional knowledge and skills for communicating with a child. As a subordinate legislation, a Regulation [7] was adopted, which prescribes the training, professional knowledge and skills required for communication with a child (and an adult) by a special guardian, as well as additional professional knowledge, skills, and competencies of other professionals employed at the Center for Special Guardianship. From all of the above, it can be concluded that both international and European regulations, as well as national legal solutions aimed at enabling children to exercise their procedural rights, require professional interdisciplinary training in the field of protecting children’s procedural rights and communicating with children. It is precisely because of the specific elements of acquiring practical knowledge in communication with a child, the interdisciplinary nature that unites, on the one hand, elements of law (children’s rights in family court and administrative proceedings, misdemeanor and criminal proceedings, proceedings with a cross-border element, the rights of migrant and asylum-seeking children), and on the other hand, elements of psychology and psychological medicine (developmental psychology, communication in working with children, forms of communication with vulnerable and uncooperative children, recognition and approach to a psychologically traumatized child and a child exposed to a high-conflict family or other environment), that this Program is unique in Croatia and the wider region.

[1] Official Gazette – International Treaties, 12/93, 20/97, 4/98, 13/98.

[2] Official Gazette, 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23.

[3] Regulation on the method of obtaining the child’s opinion, Official Gazette, 123/15.

[4] Article 6 of the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Rights, Official Gazette – International Treaties, 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17.

[5] Triva, S. and Dika, M., Građansko parnično procesno pravo [Civil procedural law], Narodne novine, Zagreb, 2004, p. 527.

[6] Law on the Center for Special Guardianship, Official Gazette, 47/20.

[7] Regulation on training, professional knowledge and skills required for communication with children and adults of lawyers who have passed the bar exam and additional professional knowledge, skills and competences of social workers, psychologists and social pedagogues employed in special custody centers, Official Gazette, 2/21.