Od kada čovjek egzistira kao društveno biće, jedno od temeljnih pitanja jest kako osmišljavati i živjeti kvalitetan društveni razvoj (individualni, organizacijski, ekonomski, kulturalni), gdje će pojedinac imati šansu pune emancipacije (moralne, intelektualne, estetske) u ostvarivanju svojih potreba i interesa na način da istovremeno ostvaruje i opće dobro zajednice. Drugim riječima, postavlja se pitanje kako pripremati, donositi, primjenjivati i kontrolirati odluke, odnosno kako upravljati sobom i svojim okruženjem (gospodarskim, socijalnim, političkim, kulturalnim, ekološkim i dr.). Pravo kao tehnologija društvenih znanosti traga za oblicima ("receptima") državnog i društvenog organiziranja. Temeljna hipoteza jest iznalaziti optimalne odgovore na: zašto, tko, što, kako, pošto, s kim, gdje i kada, osiguravati otvorenost prema efikasnom i 83 učinkovitom, demokratičnom i humanom, te ekološki dostatnom društvu. Hipoteza je da nema optimalnog društvenog razvoja ukoliko nije kvalitetno "razigrana" dioba vlasti, funkcionalna i teritorijalna, odnosno višestupnjevana vlast. Danas je to prepoznatljivo kao dobra vladavina. Polazišne spoznaje su: Rousseauova "opća volja", Montesquova diobe vlasti, Millova predstavničke demokracija, teorija federalizma i teorija izbora (SAD), Pusićeve kategorija "Istinito, Dobro, Lijepo", Habermasova i Luhmannova istraživanja, preko teorije samoorganizacije (Forester) do moderne teorije samotvorbe – autopoiesis (Zeleny, Treubner, Luhmann i dr.). Teorijske premise su ostvarenje autopoietične zajednice, a svođenje na najmanju moguću mjeru alopoietične organizacije. Problematika dobre vladavine, osobito na lokalnoj i regionalnoj razini je tekovina civilizacije, teorijski i zbiljski inkorporirana je u sve suvremene političke sustave svijeta. Upravo ovdje je niz istraživanja povijesnog, komparativnog i suvremenog karaktera, gdje do izražaja dolaze preokreti i protuslovlja države, koncentracija i dekoncentracija državne vlasti, kroz isključivanje i uključivanje. Dodali bismo, bitne mijene koje se odnose na državni, javni i privatni sektor. Dobra vladavina, zahtjeva i dobro upravljanje koje zahtjeva participativnost, orijentaciju na konsenzus, odgovornost, transparentnost, puno razumijevanje, efikasnost i efektivnost, jednakost i uključivanje, te vladavina prava. Dobra vladavina kao nužnost inkorporirana je u dokumente UN, osobito u OUN Tisucljetna Deklaracija, kao i u Deklaraciji o pravu na razvoj i dr. Razvidno je da je pristup takav da dobra vladavina nije cilj za sebe, nego ključni čimbenik ljudskog razvitka i uspješnosti smanjenja siromaštva i izgradnje mira. Stoga je nužno osiguravati reforme vlasti i uprave, decentralizacije (devolucije) i regionalizacije, te razvoj lokalne samouprave. Naglasak je da ambijent za to je u zahtjevu diobe vlasti, učinkovite administracije, nesmetanog funkcioniranja pravnog sustava, javnoj odgovornosti, mogućnosti demokratskog participiranja, istinskoj decentralizaciji. Uvijek dobra vladavina se odvija preko institucija, koje bi trebale biti učinkovite, odgovorne u obnašanju ovlasti, te socijalno osposobljene za upravljanje javnim resursima. Drugim riječima, ono je podloga za učinkovite političke institucije, odgovorno obnašanje vlasti na svim razinama, te upravljanje javnim resursima. Upravo dobro upravljanje je i brana negativnostima kao što su korupcija, nepotizam i favoriziranje svojih (kumstvo). Stoga bi administracija u demokraciji, djelujući u tržišnoj ekonomiji, trebala imati sljedeće kvalitete u "Top Management Reform": (i) jamčenje temeljnih ljudskih prava, (ii) pravnu sigurnost i predvidljivost, (iii) ravnotežu moći, (iv) instrumente odgovornosti i kontrole, transparentnost, (v) koheziju s vladom. U tom je smislu human resources menadžment sada ključni čimbenik uspješnosti misije javnog menadžmenta. Svrha nam je istraživati i doprinositi podizanju svijesti i znanja, te vještina navedenim kvalitetama menadžmenta. Istraživanje je usmjereno i na "dobro upravno djelovanje" koje zahtjeva (a) profesionalnost , (b) pravosmjernost, (c) samo-odgovornost.

1. definirati temeljne pojmove javne uprave (upravna doktrina, upravne reforme, dobro upravljanje, decentralizacija) 2. identificirati te opisati temeljne koncepte dobre vladavine 3. prepoznati učinkovite političke institucije 4. usporediti instrumente odgovornosti i kontrole 5. navesti i objasniti ključne vrijednosti dobrog upravljanja 6. prepoznati i osmisliti nove nomotehničke metode 7. predložiti rješenja za provedbu korijenite upravne reforme 8. vrednovati te ocijeniti mogućnosti demokratskog participiranja uz donošenje nekih vlastitih prijedloga,

,